Otkrivamo porijeklo, inovacije i tajne obožavanog deserta
Sladoled je jedan od najomiljenijih deserata širom svijeta, čiji dan za utemeljenje je zaslužan američki predsjednik Ronald Reagan koji je treću nedjelju u srpnju odlučio posvetiti upravo ovoj slastici. No, mnoge zanimljivosti o mnogima omiljenom ljetnom desertu ostaju nepoznate. U ovom članku istražujemo pet zapanjujućih činjenica o sladoledu, njihovu bogatu povijest i neobične varijacije koje su osvojile svijet. Saznajte odakle dolazi današnji sladoled od špageta i zašto naručivanje “Stracciatelle” u Italiji može izazvati začuđene poglede.
1. Tko ga je doista izmislio?
Suprotno popularnom vjerovanju, Italija nije kolijevka sladoleda. Povijesna istraživanja ukazuju da su Kinezi prvi razvili ovu popularnu poslasticu. Dokazi o konzumaciji ledenih delicija datiraju još iz vremena Hipokrata i Aleksandra Velikog. U 13. stoljeću, Marko Polo je donio recept za sladoled iz Kine u Europu, čime je započeo njegovu popularnost na zapadu. Značajnu ulogu u širenju sladoleda imala je i Catherine de Medici, koja je u 16. stoljeću donijela ovu delikatesu u Francusku. Prvi zapis o sladoledu na njemačkom jeziku nalazi se u prvoj kuharici iz 1957. godine. Nadalje, prva slastičarnica za sladoled otvorena je u Parizu u 17. stoljeću, što je dodatno doprinijelo popularizaciji ove ledene poslastice diljem Europe.
2. Odakle dolazi sladoledarnica?
Sladoledarnica, ili mjesto gdje se prodaje sladoled, ima zanimljivu i višeslojnu povijest. Postoji nekoliko teorija koje objašnjavaju kako su ove prodavaonice sladoleda nastale. Jedna od teorija dolazi iz Beča, gdje je trgovcima bilo zabranjeno nuditi sladoled na ulici. Kako bi zaobišli ovu zabranu, trgovci su prodavali sladoled kroz prozore svojih domova. Međutim, ovaj argument ima nedostatak jer izraz “sladoledarnica” nije uobičajen u Beču niti u ostatku Austrije, gdje se češće koristi izraz “slastičarnica”.
Druga teorija se odnosi na poslijeratnu Njemačku, gdje se sladoled često prodavao kroz izlog prodavaonica. Da bi se olakšala prodaja malim kupcima, ispod prozora je bila postavljena debela podnica. Treća teorija vodi do Sjeverne Njemačke. Prema njemačkom rječniku Bertelsmann, termin “hodnik” označava prostoriju u prizemlju kuće koja se koristi kao radionica, kuhinja ili prodajni prostor. Ova teorija sugerira da su prve njemačke sladoledarnice nastale upravo u ovim prostorijama.
Najlogičnije objašnjenje može biti da se prva njemačka slastičarnica, koja se specijalizirala za prodaju sladoleda, pojavila u Hamburgu. Ova teorija se temelji na povijesnim podacima i kulturnim specifičnostima tog područja.
3. Zašto se talijanske slastičarnice posvuda zovu isto?
Bez obzira jeste li u Berlinu, Koblenzu ili na otoku Syltu, talijanske slastičarnice svuda nose ista imena: Venezia, Dolomiti, Rialto i slično. Ova pojava ima vrlo jednostavno objašnjenje. Naime, mnogi talijanski proizvođači sladoleda odlučuju nazvati svoje gelaterije po talijanskim regijama iz kojih potječu. Ova praksa ne samo da evocira osjećaj autentičnosti i nostalgičnosti za talijanskim korijenima, već također pomaže kupcima da prepoznaju kvalitetu i tradiciju povezanu s tim imenima. Imena poput Venezia, Dolomiti ili Rialto asociraju na poznate talijanske destinacije, što dodatno doprinosi privlačnosti ovih slastičarnica u međunarodnom okruženju.
4. “Stracciatella nije straciatela”
Jedan od zanimljivih primjera lingvističke razlike između talijanskog jezika i svjetske gastronomije je poznati pojam “Stracciatella”. Dok se u većini svijeta pod tim nazivom misli na mliječni sladoled obogaćen komadićima čokolade, u talijanskom kulinarskom kontekstu situacija je sasvim drugačija.
Kada naručite “Stracciatellu” u slastičarnici izvan Italije, očekujete uživati u osvježavajućem sladoledu. No, postavite istu narudžbu u Italiji, posebno u kulinarskom smislu, i dobit ćete čudne poglede. U talijanskoj kuhinji, “Straciatela” se odnosi na delikatni juhu koja se priprema od jaja pomiješanih s grizom ili drugim sastojcima poput parmezana ili brašna. Naziv potječe od glagola “stracciare”, što znači “derati” ili “kidati”, opisujući način na koji se jaja “kidaju” prilikom pripreme ove juhe.
Stoga, dok u većini svjetskih kulinarskih iskustava “Stracciatella” označava uživanje u sladoledu, u Italiji je to fini primjerak juhe koja se često poslužuje kao prvi ili drugi obrok. Poznavanje ove suptilne, ali bitne razlike, pomoći će vam da se izbjegnu gastronomske zabune i osigura da dobijete jelo koje želite u ovoj raznolikoj i bogatoj kulinarskoj tradiciji.
5. Razvoj sladoleda od špageta
U kasnim 1960-ima, Neuss Eliano Rizzardini, vlasnik slastičarnice, i Dario Fontanella, proizvođač sladoleda iz Mannheima, zajedno su stvorili revolucionarni sladoled od špageta. Ovaj inovativni desert nije nastao u očekivanom talijanskom okruženju, već je svoj put pronašao u srcu Njemačke. Fontanella je za oblikovanje sladoleda koristio ledeno hladnu prešu za špagete, kombinirajući tradicionalne tehnike sladoleda s neočekivanim sastojkom. Unatoč inovativnosti, prijava patenta suočila se s izazovima. Naime, naknada od oko 200 njemačkih maraka bila je previsoka za tadašnjeg proizvođača sladoleda, što je ograničilo komercijalizaciju njihove ideje.
Ovaj nevjerojatan primjer kreativnosti pokazuje kako su Rizzardini i Fontanella, iako iz različitih dijelova Njemačke, uspjeli zajedničkim naporima stvoriti nešto jedinstveno i trajno. Njihov sladoled od špageta danas se smatra pionirskim doprinosom svijetu slastičarstva, istovremeno podsjećajući na izazove s kojima su se suočavali poduzetnici u prošlim desetljećima.
