Vedran Habel, predsjednik Udruge UNUO i iskusni kuhar, posvetio se osposobljavanju osoba s invaliditetom kroz gastronomiju kako bi im omogućio samostalnost i lakši ulazak na tržište rada. Kroz projekte poput “CUPI`S SPOON” i suradnju s ugostiteljskim sektorom, UNUO mijenja percepciju i potiče inkluziju. O izazovima i uspjesima, Habel objašnjava u ovom intervjuu.
RAZGOVARALA: PAULINA MLINARIĆ
Gospodine Habel, Vaša udruga, UNUO, već dugi niz godina pomaže osobama s invaliditetom kroz obrazovne i gastronomske projekte. Što Vas je inspiriralo da se posvetite ovom važnom radu?
Prvenstveno me potaknulo vlastito neznanje. Po završetku obrazovanja, stekao sam kvalifikacije za predavača, no nisam imao potrebno znanje za rad s djecom s teškoćama u razvoju niti s odraslim osobama s invaliditetom. To je bio jedan od razloga. Drugi je bio trenutak kada smo počeli raditi s djecom iz Caritasova doma, koja su ujedno i djeca s teškoćama. Shvatio sam da ih se već u najranijoj dobi svrstava u određene kategorije, određujući unaprijed njihove mogućnosti – što mogu, a što ne mogu – bez da im se pruži prilika za obrazovanje i razvoj. Smatram da je ulaganje u njihovo znanje ključno kako bi jednog dana bili samostalni i pokazali svoj puni potencijal.
Kao profesionalni kuhar, imali ste priliku raditi s velikim imenima, poput bivših predsjednika Republike Hrvatske. kako biste usporedili svoj rad u ugostiteljstvu s radom u udruzi?
Ovaj posao ima puno dublji smisao. Kada nekoga naučim zanatu i prenesem mu svoja znanja, omogućujem mu da pronađe posao i postane samostalan. Time mu, u određenom smislu, spašavam život – omogućujem mu da osnuje obitelj i brine se za nju. S druge strane, kuhanje za visoke uzvanike nije me dovoljno ispunjavalo jer iza toga nije bilo prave priče. Posao kojim se sada bavim donosi konkretne promjene u ljudskim životima. Kada bi se ovakvi programi provodili u više gradova i kada bi ih podržavalo više ljudi, mogli bismo govoriti o stvarnim, mjerljivim promjenama u društvu.
Kako ste nakon toliko godina rada u kulinarstvu, shvatili da je Vaš pravi poziv raditi s osobama s invaliditetom?
Sve je počelo pukom slučajnošću, kroz rad s djecom s teškoćama. Razvila se bliskost i povezanost, a kada sam uvidio kako upijaju znanje i kako im to mijenja percepciju budućnosti – kako počinju vjerovati u sebe i svoje mogućnosti – shvatio sam da je to moj poziv. Kada se u osobe s invaliditetom uloži znanje, one ga vraćaju na način da postaju samostalni i ravnopravni članovi društva. Ne postoji ništa ljepše od toga!
Jedan od Vaših glavnih ciljeva je omogućiti osobama s invaliditetom da postanu samostalni i zaposleni. Kako Vaša edukacija doprinosi njihovoj samostalnosti?
Doprinos je višestruk. Prvi korak je da polaznici steknu samopouzdanje i uvide da mogu savladati određene vještine. Slijedi faza treninga i učenja, pri čemu nije svatko predodređen za kuhara ili konobara, ali postoje različite mogućnosti. Uz edukaciju osoba s invaliditetom, ključno je senzibilizirati i poslodavce te širu javnost. Kroz naše aktivnosti omogućujemo osobama s invaliditetom da se izravno predstave potencijalnim poslodavcima, što im pruža priliku da svojim radom pokažu svoje vještine. Time izbjegavamo klasične razgovore za posao, koji često ne omogućuju cjelovit prikaz njihovih sposobnosti.
Što Vas je potaklo da 2020. godine pokušate postaviti Guinnessov World Record u najdužem timskom kuhanju? Koja je bila svrha te inicijative?
Te godine naš rad bio je blokiran radi pandemije COVID jer radimo s visoko rizičnom skupinom ljudi. Odlučio sam sa svojim prijateljom, Željkom Ivnikom neprekidno kuhati 60 sati i pokušati postaviti Guinnessov rekord u toj disciplini. Poruka naše inicijative bila je usmjerena djeci s teškoćama i osobama s invaliditetom da nisu sami te da im svojim primjerom ukažemo da se unatoč preprekama snovi mogu ostvariti. Izdržali smo predviđenih 60 sati i ostvarili smo svoj san iako nismo preuzeli službenu plaketu radi pada cijelog sustava zbog pandemije.
Vaša edukacija organizira različite gastronomske događaje i natjecanja, poput “Amorove žlice”. Kako ste došli na ideju za ovo natjecanje i što ono znači za sudionike?
“Amorova žlica” pokrenuta je na nacionalnoj razini, a tijekom godina obišli smo sedam gradova u Hrvatskoj. Natjecatelji su kroz javni nastup prezentirali svoje kulinarske i ugostiteljske vještine. Nakon toga slijedilo je polufinale i finale u Zagrebu. Taj koncept kasnije smo proširili na europsku razinu pod nazivom “CUPI’S SPOON”. Prošle godine natjecanje je okupilo 323 natjecatelja u 28 zemalja Europe, a pobjednici iz 18 zemalja sudjelovali su na grand finalu u Zagrebu Ključni cilj ovih natjecanja je razbijanje predrasuda – osobe s invaliditetom imaju priliku javno pokazati svoje kompetencije i dokazati da mogu ravnopravno sudjelovati u profesionalnom okruženju.
Uključivanje osoba s invaliditetom na tržište rada predstavlja veliku prepreku u društvu. Kako biste opisali izazove koje susrećete u ovom procesu i što bi moglo pomoći u njihovom prevladavanju?
Nedostatak kontinuirane javne promocije jedan je od ključnih izazova. Država, mediji i poslodavci trebali bi aktivnije promicati zapošljavanje osoba s invaliditetom, njihovu edukaciju i integraciju u radne kolektive. Također, potrebno je educirati zaposlenike koji će u budućnosti raditi s osobama s invaliditetom kako bi se olakšala njihova integracija.
Kako Vaša udruga surađuje s hotelima, restoranima i drugim ugostiteljskim sektorima u osnaživanju osoba s invaliditetom?
Suradnja je danas mnogo bolja nego prije. Isprva je bilo teško dobiti priliku, ali budući da dolazim iz ugostiteljskog sektora, lakše sam uspostavio prve kontakte. Sada nas hoteli i restorani sami kontaktiraju i žele sudjelovati u projektima!
Zadnjih nekoliko godina, pandemija i potres imali su veliki utjecaj na mnoge projekte. Kako ste se prilagodili svoje aktivnosti?
Nastavili smo s radom unatoč izazovima. Pridržavali smo se svih epidemioloških mjera i održavali kuharske radionice putem Zooma. Sudionici su kuhali kod kuće uz podršku roditelja, mentora ili skrbnika. Zahvaljujući toj prilagodbi, nijedna aktivnost nije bila obustavljena.
“Amorova žlica” sada ima međunarodni karakter i naziva se sada službeno CUPI’S SPOON. Možete li nam reći nešto više o planovima za proširenje natjecanja, uključujući europsku i međunarodnu razinu?
Ove godine provodimo treću sezonu gastro natjecanja na europskoj razini, s ciljem da obiđemo oko 25 država. Uskoro krećemo u Rumunjsku, Bugarsku i Grčku, a nakon toga vraćamo se u Hrvatsku, gdje ćemo sudjelovati na Weekend Food Festivalu u Rovinju. Kroz to natjecanje nastojimo promovirati inkluziju i razbijati predrasude prema osobama s invaliditetom.
Vi ste uvjereni da je obrazovanje ključno za integraciju osoba s invaliditetom u društvo. Što mislite da društvo još uvijek mora učiniti kako bi bolje razumjelo potrebe osoba s invaliditetom?
Važno je manje upirati prstom jedni u druge i više djelovati zajednički. Kao društvo moramo djelovati kao cjelina i jasno poručiti da osobe s invaliditetom trebaju biti ravnopravni članovi zajednice. Ključna je sustavna edukacija i jačanje svijesti javnosti.
Jedan od Vaših ciljeva je povećati broj poslodavaca koji zapošljavaju osobe s invaliditetom. Kako biste opisali trenutačnu situaciju u Hrvatskoj u pogledu senzibilizacije poslodavaca za inkluziju?
Sve je veći interes poslodavaca za zapošljavanje osoba s invaliditetom, no i dalje postoji izazov u prepoznavanju njihovih stvarnih kompetencija. Ključno je omogućiti im priliku da pokažu svoje vještine u praksi, a ne samo kroz formalne diplome i ocjene.
Vaša udruga je uspješno osposobila više od 80 % polaznika za zaposlenje. Koji su, po Vašem mišljenju, ključni faktori koji su omogućili tako visoku stopu zapošljivosti?
Uspjeh leži u kvalitetnoj edukaciji, osvještavanju poslodavaca i uključivanju šire zajednice u proces. Kada se zadovolje svi ti parametri, osobe s invaliditetom mogu uspješno pronaći posao.
Na kraju, što bi, prema Vašem mišljenju, bila ključna poruka svim osobama koje sumnjaju u potencijal osoba s invaliditetom na tržištu rada i u društvu općenito?
Svakome treba dati priliku da pokaže svoje sposobnosti. Tek kada osoba dobije priliku prezentirati svoje vještine te se može donijeti objektivna odluka o njezinim mogućnostima.
